Alexander Brodsky postigao je međunarodni ugled svojim radovima u sklopu neformalnog pokreta Paper Architects. Od sredine 70-tih do ranih 90-tih sudjelovao je s Ilyjom Utkinom na čitavom nizu međunarodnih natječaja prilo­zima u obliku maštovitih i vizionarskih bakropisa. Bila je to neka vrst duhovnog egzila i tihog otpora mašineriji sovjetskog sistema produkcije arhitekture. Bavio se grafičkom umjetnošću, skulpturama i instalacijama u Rusiji, a od 1996. do 2000. i u New Yorku. Brodskyjevo djelo pokazuje se kao crossover između arhitekture i umjetnosti, pri čemu on stalno prelazi granice. Kao umjetniku intuicija i sjećanje su mu važni instrumenti kreativnog procesa u kojem beznačajno, svakodnevno ili odbačeno biva oplemenjeno.

 

ORIS: U vašem se radu može primijetiti pozicija na granici između arhitekture i umjetnosti. Može li se reći da su umjet­nički pokreti kao object art i konceptualna umjetnost, možda čak i arte povera, važniji za vaš rad od suvremenih trendova? Drugim riječima, možemo li reći da je za vas Louise Bourgeois važnija od Rema Koolhaasa?

 

Alexander Brodsky: Neki radovi Rema Koolhaasa su mi izuzetno važni, ali i Louise Bour­geois je vrlo važna osoba, no shvaćam što želite reći. Meni je moda manje važna od onoga što doista osjećam i onoga što me nadahnjuje. Ako mislite na pomodnost i postojeće trendove, naravno da ih pokušavam izbjeći.

 

ORIS: Čini se kako je na vaš rad utjecala arte povera. Upotreb­ljavali ste predmete iz svakodnevnog života, rabljene stvari i dali im novu otmjenost.

 

Alexander Brodsky: Volim upotrebljavati jednostavne stvari koje pronađem. Brojni su umjetnici radili to i prije mene, rade i sada, a radit će i nakon mene. Nije baš da pronalazim nešto novo, ali volim jeftine materijale, volim pronađene stvari, volim podariti novi život nečemu što je bačeno u smeće. Meni su takve stvari lijepe, stoga, ako je to moguće, upotrebljavam ih u svojoj umjetnosti, a ponekad ih upotrebljavam i u arhitektonskim djelima.

 

ORIS: Kao u paviljonima Rotunda u Kaluškoj oblasti i u parku Tuileries.

 

Alexander Brodsky: Kao i u Rotundama, gdje sam koristio stare prozore i vrata. Prije toga sam koristio stari metal u izradi skulptura.

 

ORIS: Postoji li u vašem radu doza ironije? Primjerice, na Rotundi u parku Tuileries izradili ste vijenac. Možda je to pomalo ironično s obzirom na blještavu baroknu kulisu Louvrea.

 

Alexander Brodsky: Ne smatram to ironičnim. Meni je to bio znak poštovanja prema klasičnoj arhitekturi na vrlo niskoj tehničkoj razini, razini koju smo uspjeli ostvariti s tim radnicima i materijalima. Ja sam htio iskazati poštovanje. Za mene to nije ironično.

 

ORIS: U svojim instalacijama volite upotrebljavati rablje­ne stvari. Je li to zato što rabljene stvari imaju priču?

 

Alexander Brodsky: Naravno. Dugi niz godina bilo mi je bolno gledati uništavanje starih moskovskih kuća. To se stalno događalo, ali ja taj proces nisam primjećivao dok sam bio mlađi jer jednostavno nisam obraćao pozornost. Počeo sam obraćati pozornost negdje tijekom osamdesetih godina, kad sam već bio diplomirao arhitekturu. Odjednom sam uvidio da se u gradu događa nešto grozno, jer su prelijepe zgrade počele nestajati jedna za drugom. Meni je to postalo vrlo bitno. Razmišljajući o tome, izradio sam neke konceptualne projekte, tako da su ti stari prozori postali dio te priče kao nešto što je bilo bačeno u smeće. To je dio potpunog uništenja povijesnog blaga grada. Prema tome, nije da ja jednostavno volim stare stvari, tu je riječ o nečemu većem. Tužno je to. Svaki put kad bih mogao spasiti neki dio stare zgrade i podariti mu novi život, pokazati koliko je prije bio lijep, ja bih tu mogućnost i iskoristio.

 

ORIS: Je li vaša instalacija Prozori i tvornice (Windows and Factories) također na neki način posvećena Moskvi koja nestaje?

 

Alexander Brodsky: Kako što i samo ime govori, instalacija se sastoji od dva dijela: prozora i tvornica. Prozori nisu bili samo prozori, to su bili prozori koje sam ja izradio, nova umjetnička djela, a tvornice su bile samo skulpture od gline. Međutim, ti su se prozori odnosili na jednu vrlo bitnu stvar iz mojeg djetinjstva koju se još može ponegdje naći: neku vrstu umjetnosti na bijelo obojenim prozorima. To je bila ili dekoracija nekog prostora, ili ih radnici oboje u bijelo pa na njima nacrtaju ili napišu nešto dok su još mokri. Obično je to nešto nepredvidljivo i prelijepo. To je jedna stvar, a druga stvar je grebanje po obojenom staklu. Takve su crteže radili učenici u toaletu ili pacijenti u starim bolnicama kada bi htjeli gledati van. Tehnike su različite, tako da izgledaju više kao bakrorezi ili gravure na staklu. Slično je i s prvim vagonom podzemne željeznice. Prozor prema vozaču je uvijek obojan bijelo kako bi se spriječio pogled u tunel, zbog djece. To su stvari koje su me nadahnjivale dugi niz godina, sve dok konačno nisam odlučio upotrijebiti te prozore za veliku izložbu u Vinzavodu, Centru za suvremenu umjetnost. Neke sam crteže izradio na svježoj boji, a neke sam crteže izgrebao u osušenoj boji. Još jedna bitna stvar u Moskvi moje mladosti i djetinjstva bile su stare tvornice u središtu grada. U gradu sada više gotovo ni nema tvornice koja radi.

 

ORIS: U instalaciji Prozori i tvornice koristili ste glinu, kao i u instalaciji Siva tvar (Grey Matter) prije toga, u kojoj ste povezivali male predmete, ali tu se ne radi o pečenoj glini, zar ne?

 

Alexander Brodsky: Bila je to nepečena glina, što je za mene bila vrlo bitna stvar; nisam htio raditi keramičke predmete jer ih nisam htio peći. Ti predmeti također mogu trajati vječno ako ih ne smočite ili ispustite, ali su u isto vrije­me prilično fragilni. To je kao da radite skulpture od prašine. U svakom trenutku mogu ponovno postati prašina i ja volim taj osjećaj.

 

ORIS: Jeste li mnogo razmišljali o prolaznosti? Simbol toga mogao bi biti Ledeni paviljon koji se topi s dolaskom proljeća. Vrlo poetično.

 

Alexander Brodsky: Bio je sačinjen od leda, od vode, i u vodu se vraća. Isto je i s glinom. Prvi veliki rad bila je instalacija Siva tvar za koju sam izradio nekoliko stotina predmeta, predmeta za svakodnevnu uporabu, uspomene iz djetinjstva.

 

ORIS: Zato ste vjerojatno tužni što je restoran 95 Deg­rees izdržao preko deset ruskih zima.

 

Alexander Brodsky: Trebao je ostati nekoliko godina. Bar je bio miš­ljen za svega nekoliko mjeseci, ali čudno je da restoran još uvijek stoji. Izrađen je tako brzo i jeftino. Klijent je mislio da će trajati vjerojatno dvije ili tri godine, ali sad je već prošlo skoro deset godina i restoran još uvijek radi. Nisam nimalo tužan zbog toga.

 

ORIS: Zanimljivo je što ste na moskovskom području, gdje je izgrađen vaš prvi arhitektonski projekt, već spomenuti restoran, nastavili graditi objekte s kratkim očekivanim život­ni vijekom, kao što je Cloud Café ili čak Paviljon za svečanost votke koji se nalazi u gotovo u istom području, na odmorištu uz kljazminsko akumulacijsko jezero.

 

Alexander Brodsky: Neki od njih su kuće u kojima ljudi žive, od kojih se oče­kuje dugi životni vijek, ali neke stvari kao što je Cloud Café bile su privremena stvar. Mislio sam da će opstati dulje, ali glavni se urbanistički plan čitavog područja promijenio, tako da su ga rastavili kada više nije bio potreban. A i izgledao je kao privremena stvar. Paviljon za svečanost votke čak nije bio ni izgrađen na temelju narudžbe; bio je podignut za umjetnički festival. Što je iznenađujuće, još uvijek stoji. Projektirali smo četiri kuće za svakodnevni život, jedna se još uvijek gradi, a preostale tri su dovršene. Ljudi u njima žive i nadam se da će stajati još dugo vremena.

 

ORIS: Bitno je spomenuti da je Paviljon za svečanost votke izgrađen isključivo od pronađenih predmeta, prozora sa stare tvornice, a da je krov Cloud Caféa izrađen od tisuću plastičnih vrećica. Za razliku od gline ili leda koji se topi, što se dogodilo s plastičnim vrećicama?

 

Alexander Brodsky: Nije izrađen samo od plastičnih vrećica, jer one ne nude nikakvu zaštitu od kiše. Glavni je krov izrađen od debele, prozirne plastike na koju smo pričvrstili stotine plastičnih vrećica s donje i gornje strane. Učinili smo to zbog zvuka. S jezera uvijek puše vjetar, a te stotine vrećica stvaraju divan zvuk, zbog toga smo to učinili.

 

ORIS: Taj polikarbonatni krov je u jednom dijelu korišten i na restoranu 95 Degrees, kao i na kući u Tarusi.

 

Alexander Brodsky: Da, riječ je o jeftinom i lako dostupnom materijalu koji zna biti prekrasan.

 

ORIS: Obično radite na zdanjima koja imaju mali budžet, a naručitelji i ulagači potječu iz buržujskih krugova Rusije i Moskve. Kako je moguće da ih zanima takva vrsta umjetnosti i arhitekture?

 

Alexander Brodsky: Naravno, kada naručuju kuću za sebe, ne žele da budu izrađene od otpadaka, žele fine materijale. To mi nije uvijek lako. Primjerice, posljed­nja zgrada (House at the 5th Green) koju smo izgradili u ljetovalištu Pirogovo, bila je velika, skupa zgrada, nije imala mali budžet. Bilo mi je dosta teško i neobično izraditi taj projekt. Imao sam puno problema s kućom kad smo krenuli s projektom. Kao prvo, bila je prevelika.

 

ORIS: Niste mogli izravno unijeti svoje namjere?

 

Alexander Brodsky: Nije bilo jednostavno upotrijebiti ono što sam ja htio, u biti nije bilo klijenta koji je trebao živjeti ondje. Klijent je bio vlasnik zemljišta i htio je prodati kuću skupa sa zemljištem. Nije se radilo o osobnoj stvari pa mi je to bio problem. Dimenzija mi je bila problem, sve mi je bilo problem, tako da još uvijek imam dvojbe oko te zgrade, iako smo većinu problema uspjeli riješiti.

 

ORIS: Međutim, unutarnji prostor u toj nedovršenoj situ­aciji izgleda prelijepo, kao u staroj tvornici, ali problem je vanjska oplata jer drvo izgleda plastificirano.

 

Alexander Brodsky: Htjeli smo drvo ostaviti neobojano, no klijent ga je htio obojiti da se s vremenom puno ne promijeni. Oko toga smo imali puno prepirki i rasprava. Naravno, takav kompromis nije bio dobar. Imate pravo, obojano je, a bolje bi bilo da nije.

 

ORIS: Takvi klijenti nisu dovoljno obrazovani da shvate da će dobiti pravog Brodskog.

 

Alexander Brodsky: Možda. Kad ih se pozove da vide zgradu, obično kažu: ‘Da, sve je to divno, ali ne sviđa mi se ovo staro drvo i ova siva boja. Zašto niste obojili ovo?’ i tako dalje.

 

ORIS: Kad govorimo o unutarnjim prostorima, vidjeli smo divne fotografije Jurija Palmina na kojima su restoran u Ulici OGa ili café Apshu. Tim ste prostorima uspjeli dati ne samo atmosferu, nego ste gotovo ilustrirali stanje duha, tako da možemo zamisliti Raskoljnikova i Marmeladova kako piju u tom prostoru.

 

Alexander Brodsky: Nisam baš siguran je li tako, ali zašto ne? Suvremeni Raskoljnikov i Marmeladov. To su posebni klubovi. Oba sam radio za moje jako dobre prijatelje koji su voditelji tih klubova. Nemaju puno novca, ali su simpatični ljudi. Mogli su si priuštiti najamninu samo za male podrumske prostorije. Jedino su takve stvari mogli iznajmiti ili kupiti. Zamolili su me da dođem u te grozne podrume i pretvorim ih u nešto lijepo s gotovo nimalo novca. Ali takva mi se igra svidjela, to mi je zanimljivo, upotrijebiti gotovo ništa, napraviti par poteza i oživjeti taj prostor. Oba su kluba bila vrlo uspješna, mnogo je ljudi dolazilo tamo, bili su vrlo popularni.

 

ORIS: Ali više ne postoje.

 

Alexander Brodsky: Na­žalo­st, postojali su pet ili šest godina, no tada je istekao najam koji nisu uspjeli obnoviti, tako da su morali napustiti taj prostor. Sad je tamo jedan drugi kafić, dio lanca kafića u Moskvi.

 

ORIS: Možda ne možemo izbjeći činjenicu da ste istak­nu­to ime avangardne ruske arhitekture, ali suvremena ruska arhitektura nije toliko poznata u Hrvatskoj, posebice danas, nakon građevinskog buma koji se razlikovao od bivše sovjetske službene arhitekture. Možete li podijeliti s nama svoje razmišljanje o tome?

 

Alexander Brodsky: Nikada nisam smatrao da se protiv nečega borim ili da nečemu pružam otpor, jednostavno sam htio raditi stvari koje me poslije neće smetati. Trudim se raditi stvari koje se meni sviđaju i ne raditi kompromise, jer najgora je stvar napraviti nešto što uopće ne volite. To je jednostavno. Ako ste umjetnik i naslikate sliku ili crtež koji vam se ne sviđa, jednostavno ga spalite. Kuću ne možete uništiti, to je izvan vašeg dosega. Tada morate izbjegavati tu ulicu i više se ne pojavljivati u tom kvartu. To je nešto što me jako plaši.

 

ORIS: Pitanje se odnosilo na današnju situaciju u ruskoj arhitekturi. Osim vašega umjetničkog djelovanja, je li rus­ka arhitektura banalna ili slijedi inozemne trendove u gra­đenju komercijalnih zgrada?

 

Alexander Brodsky: Sagledava­jući stvari koje se rade u Moskvi i u cije­loj zemlji, u časopisima i na velikim izložbama kao što je ArchMoscow na kojoj se prikazuje većina nove, suvremene arhitekture, često mi se puta učinilo, no možda sam bio u krivu, da je arhitektima glavni cilj dosegnuti određenu razinu zapadne arhitekture. Dugo, dugo vremena je to bilo posve nemoguće. Milijuni arhitekata su gledali predivne časopise iz Japana, Engleske, SAD-a i drugih zemalja, predivne fotografije i uglavnom lijepe zgrade. Sanjali smo o takvoj kvaliteti gradnje, o građevinskim materijalima koje mi nismo imali. Bilo je to toliko duboko usađeno u glavama ljudi da je u neku ruku postalo glavni cilj. Pratio sam te izložbe i iz godine u godinu uočavao kako se razina približava izvornoj stvari. U jednom sam trenutku uvidio da nema nikakve razlike i da bi bez problema mogla biti izložba u Berlinu, Beču ili Londonu. Nije tu bila star o kvaliteti projekta ili arhitekture, bila je to standardna zapadnjačka, europska ili američka arhitektura, stvarno dobro izgrađena. Fotografije su bile stvarno dobre, tiskane na finom papiru i na lijepim panelima. Sve je bilo veoma lijepo. Bio je to kraj jednog jako dugog razdoblja. Jurilo se i jurilo, i odjednom se doseglo cilj. Bilo je to čudno i zastrašujuće u isto vrijeme, jer sam razmišljao što će biti sljedeći korak, sada kad se doseglo tu razinu.

 

ORIS: Posjetio sam dva vrlo dobra arhitektonska ureda u Moskvi. U oba vrlo mladi arhitekti rade odlične projekte, no oba, možda je to slučajnost, naručuju tehničke crteže od dva berlinska ureda. Je li to zato što nemaju tehničko znanje u svom uredu pa ga uvoze iz Berlina? Proteklih smo godina dosta promatrali ruske arhitektonske projekte, publikacije i knjige, pa na temelju toga smatram da u Rusiji postoji tendencija nekih vrlo darovitih arhitekata da pronađu korijene ruske arhitekture i pokušavaju nastaviti tu vrstu posebne tradicionalne ruske arhitekture. Je li ruski konstruktivizam dio te tradicije?

 

Alexander Brodsky: Naravno da jest, u neku ruku. Neki su ljudi jednostavno postali odveć popularni te su ih mnogi arhitekti slijedili samo zbog mode. Mnogi ljudi smatraju tu tradiciju nekom vrstom temelja za vlastiti smjer.

 

ORIS: Vidjeli smo više toga u vernakularnoj tradiciji ruske arhitekture. Slijeđenje konstruktivističke tradicije može više ili manje završiti u nekoj vrsti postmoderne pop arhitekture.

 

Alexander Brodsky: Što više pratim časopise, to vidim sve više i više dobrih arhitekata. Imaju mnogobrojne probleme, s klijentima, s gradskim vlastima. Građenje u Moskvi je vrlo posebna stvar, tako da imaju puno problema koje ja izbjegavam jer ne gradim tamo. Meni je zbog toga puno jednostavnije, ali oni preuzimaju odgovornost građenja tamo. Ponekad je to lijepo, ponekad manje lijepo, ali svakako ima puno novih darovitih mladih arhitekata koji su nedavno diplomirali. Vidio sam nekoliko njihovih lijepih interijera.

 

ORIS: Kad govorimo o tradiciji ruske arhitekture, možemo se osvrnuti na pokret Paper Architects. Koje su bile okolnosti stvaranja takvog pokreta i što bi mogla biti ruska autentičnost, odnosno koji se dio ruskog identiteta može vidjeti u pokretu Paper Architects?

 

Alexander Brodsky: Nije to bio pokret, bilo je to samo družina mladih ljudi koji su dobili priliku da nekoliko godina sudjeluju na međunarodnim natječajima. To se pretvorilo u pokret tek kad je sve prošlo. Bila su to dobra vremena za sve nas, bili smo mladi i smjeli smo slati projekte u Japan, Englesku, posvuda. Bili smo vrlo sretni što imamo takvu priliku.

 

ORIS: Nešto ranije ste rekli da ne pružate otpor, ali nije li ovo također bila neka vrsta duhovnog stanja egzila, otpora sovjetskom sustavu?

 

Alexander Brodsky: Na neki je način to bio otpor, kao što znamo. U to je vrijeme bilo jednostavnije tako živjeti nego raditi u državnim arhi­tektonskim uredima s još dvije tisuće ljudi. Bila je to vrlo osobna stvar, tako da ja osobno nisam želio raditi ondje. Proveo sam tri godine u jednom takvom uredu i to mi je bilo sasvim dovoljno. Nije mi bilo zanimljivo. Otišao sam, a neki moji prijatelji uopće nisu ni radili tamo. Neki od nas su kombinirali obje stvari. Radili bi u velikom uredu, a navečer bi radili na natječajima. Stvorili su neke lijepe radove, ali moj prijatelj Ilja Utkin i ja nismo mogli živjeti tako. Mi smo stvarali art i sudjelovali na natječajima. Naravno, na neki način to je bio otpor, drugačiji način života. U to vrijeme bilo je prirodno da to učinimo, ali mi to nismo smatrali nekakvim manifestom otpora.

 

ORIS: Tijekom tog razdoblja surađivali ste s Iljom Utkinom i stvorili golemu količinu bakroreza punih provokativnih vizija, distopijskih fantazija protiv režima i tako dalje. Jedna mi se učinila posebno zanimljivom, Columbarium Habitabile, nalik na grobnicu ili mauzolej.

 

Alexander Brodsky: Mauzolej za srušene zgrade. Bila je to druga verzija ideje. Prva verzija projekta napravljena je za jedan natječaj u Moskvi, a druga verzija za Japan. Ideja je bila ista. Prva je verzija bila neka vrsta muzeja za srušene stare zgrade, gdje smo u niše stavljali makete tih zgrada. Druga verzija bila je u golemom mjerilu, gdje smo u niše stavljali prave zgrade umjesto da se ruše. Priča je išla tako da su ljudi koji su živjeli u tim zgradama mogli birati: ili će dopustiti da se zgrada sruši, a oni presele na drugu lokaciju, ili će živjeti u spašenoj zgradi, ali tada bi morali živjeti u nišama na polici.

 

ORIS: Tu su i vizionarski projekti kao što je Lutajuća kor­njača (Wandering Turtle) – vizije grada, gotovo organskih konglomerata. Rečeno je da te stvari podsjećaju na rad Le­beusa Woodsa ili Raimunda Abrahama. Nas to podsjeća na vizionarske crteže srpskog arhitekta Bogdana Bogdanovića.

 

Alexander Brodsky: Da, tu možda postoje neke slič­nosti.

 

ORIS: Sličnosti u stvaranju prostora i ideja.

 

Alexander Brodsky: Slika Lutajuća kornjača je velikim dijelom nadah­nuta Fellinijem. Njega jako volimo.

 

ORIS: U jednom ste intervjuu istakli da je intuicija za vas vrlo bitna, da osluškujete sve te tajne glasove u svojoj glavi.

 

Alexander Brodsky: To znači da u mnogim slučajevima ne pokušavam dokučiti zašto nešto radim na ovaj ili onaj način. Jednostavno uvijek imam taj osjećaj koji sam pojašnjavao na primjeru mačke. U Rusiji postoji tradicija pri kupovini novog stana. Kada ljudi prvi put dođu u stan, sa sobom ponesu mačku. Mačka je prvo biće koje ulazi u stan. Uvijek se gleda gdje će ona leći i to se smatra dobrim mjestom za krevet. Ne možete objasniti zašto je mačka odabrala baš taj kut. Vjerujem da je arhitekt u neku ruku ta mačka. Pojednostavljujem stvari, naravno, ali ja sam taj koji određuje gdje će stajati krevet, gdje stol ili ormar. Nikada me se ne pita zašto. Ponekad mi znaju reći da im se ne sviđa, ali ponekad mi vjeruju i kažu da je savršeno. Pitaju me kako ja to radim, a ja ne znam. Tako bih ja sebi posložio sobu. Raspoređujem namještaj po nekoj tajnoj sili.

 

ORIS: U biti je vrlo opasno slušati mišljenje jedne mačke o tome što je dobro za stan jer, ako se sjetite, mačke vole zaspati na televizorima i ostalim izvorima zračenja. No, više ne mogu spavati na televizorima jer su sada preuski.

 

Metropola je stalna tema u vašim bakrorezima, a Moskva je naravno vaša muza, no osim interijera imate malo arhitektonskih djela tamo. Sjećam se da ste jednom izjavili da graditi u Moskvi znači uništavati. Postoji li neki alternativni način da se gradi, a ne uzrokuje šteta gradu?

 

Alexander Brodsky: Naravno, puno je prostora u gradu gdje se može graditi, a da se ne narušava povijesni dio. Ne dobivam narudžbe ni za jednu od tih dviju vrsta prostora tako da nemam tih problema, ali arhitekti obično žele biti što bliže centru. Veliki im je san graditi u samom centru nečega. I to je povezano s uništavanjem, to izbjegavam. Moskva je toliko golema da ima mjesta za tisuće arhitekata da se izraze, ali problem je u tome što oni ne žele graditi tamo. Svi žele graditi u samom centru, to je problem.

 

ORIS: Dvije vaše instalacije, a posebice Koma su kritike današnjih metropola. Koma se odnosi na Moskvu, a u njoj prikazujete maketu grada od gline koja leži na kirurškom stolu dok na nju kapa nafta.

 

Alexander Brodsky: Da, to sam imao na umu – kirurški stol i energetske liječnike kako zarezuju u grad.

 

ORIS: Reflektirajuću površinu ulja nalazimo i u instalaciji za izložbu AZW (Centar za arhitekturu u Beču, od srpnja do listopada 2011.). Možete li nam reći nešto više o tome? Koncept je osmišljen prije dvadeset godina kad ste surađivali s Iljom Utkinom na instalaciji Bez naslova.

 

Alexander Brodsky: Ta me površina već dugo fascinira, još otkad sam je prvi put negdje vidio. Odraz je bio tako divan, a isto tako i miris. Razmišljao sam da upotrijebim tu površinu i jednom sam je vidio u vrlo lijepoj instalaciji. Ne znam je li to bilo prije ili poslije naše instalacije. Bilo je to čuveno djelo Richarda Wilsona u galeriji Saatchi. Prostorija je bila ispunjena crnim uljem, s prekrasnim odrazom i stazom u sredini. Mislim da sam je vidio puno godina nakon što smo napravili našu prvu verziju, a postojala je već.

 

Mislim da mnogi umjetnici koriste ulje zbog odraza. Ulje je savršena stvar, bolje je od zrcala, bolje od vode, idealno je jer uvlači u sebe svu prašinu. Površina mu je uvijek sjajna i ima potpuno misteriozni ugođaj.

 

ORIS: Za izložbu u AZW-u napravljeni su testovi s drugim materijalima i površinama, ali ništa nije imalo istu snagu odra­za i stabilnosti, kao i izbjegavanja prašine, što nije slu­čaj s vodom. Ulje je doista najbolji materijal.

 

Alexander Brodsky: Ono je doista živo. Ali, opasno je ako ljudi stanu u nj ili stave ruke na njega.

 

ORIS: Vaša instalacija za Venecijanski bijenale 2006. godine bavila se gradom, točnije Moskvom. Bila je to u neku ruku ironična, ali i pomalo romantična slika uspavanoga grada. Koja ideja stoji iza instalacije u odnosu na temu bijenala te godine ‘Gradovi, arhitektura i društvo’?

 

Alexander Brodsky: Instalacija se odnosila na sve te tužne kvartove diljem Moskve. Vrlo je dubok osjećaj bivanja u tim beskrajnim kvartovima zimi, kada vlada apsolutno beznađe, tama i nema nikoga u blizini. U tim sjećanjima ima nečega vrlo tužnog i lijepog. Budući da je to teško opisati, pokušao sam se tako izraziti. Jedan moj prijatelj koji je posjetio izložbu, dugo je stajao i slušao, a potom rekao: ‘Da, sjećam se. Kada zabava završi, a podzemna više ne vozi, sve je prekriveno snijegom, no ti moraš na daleki put na kojem će te vrlo vjerojatno prebiti lokalni momci’. To je bio osjećaj iza tog djela.

 

ORIS: Vi ste umjetnik, a po struci ste i arhitekt. Što je bila prek­retnica u vašem životu? Kad ste odlučili da se že­lite baviti arhitekturom, da želite graditi?

 

Alexander Brodsky: Razmišljao sam o tome od samog početka, dok sam još bio na studiju arhitekture, ali sam shvatio da je nemoguće to učiniti na način na koji bih ja to želio. Zato sam bio sretan radeći samo umjetnost. Bio sam gotovo posve siguran da će uvijek tako biti, da nikada neću moći graditi. Gotovo sam se pomirio s time, ali naravno da sam oduvijek negdje duboko u sebi mislio kako će mi se možda jednom otvoriti mogućnost da izgradim nešto, pa makar i nešto malo, samo da vidim kakav je to osjećaj ući u zgradu koju si projektirao. Jako je bitno da možeš ući u prostor koji si sam osmislio i vidjeti kako je izgledao crtež, i kako zgrada izgleda u stvarnom životu. To je vrlo snažan i čudan osjećaj. Naravno, razmišljao sam o tome, i u jednom trenutku shvatio da je došao dan da pokušam, bez obzira bio ja spreman ili ne.

 

ORIS: Nakon raspada Sovjetskog Saveza dobili ste priliku pokrenuti arhitektonski ured, no vi ste otišli u SAD.

 

Alexander Brodsky: Nisam imao narudžbi ni za um­jet­nost ni za arhitekturu. Bilo je to vrijeme kad su neki moji prijatelji pokretali svoje urede, ali su imali i tu sreću da ima­ju i narudžbi. Ja nisam, tako da sam otišao na nekoliko mjeseci u SAD. Tijekom ta dva mjeseca dobio sam desetak različitih ponuda za izradu umjetničkih instalacija, skulptura, nekih stvari za muzeje i galerije. S obitelji sam proveo četiri godine u New Yorku. Kad sam se 2000. godine vratio, dobio sam svoje prve arhitektonske narudžbe.

 

ORIS: Alati kojima se služite u arhitekturi su i alati um­jetnosti, moderne umjetnosti, kao što je kolaž i tome slično.

 

Alexander Brodsky: Uglavnom koristim crteže.

 

ORIS: Kada govorimo o instalacijama, ima jedna zanimljiva instalacija, a zove se Dvadeset kontejnera za smeće, koje podsjećaju na spremnike, kutije kao u radovima Louise Bourgeois. Stavili ste unutra neke predmete nalik na kristale u potpunom kontrastu sa zahrđalim kontejnerima za smeće. Koje teme pratite ovdje, radi li se samo o kontrastu ili postoji i tu neka priča?

 

Alexander Brodsky: Da, postoji priča iz mog djetinjstva. Tamo gdje sam živio u Moskvi, bilo je veliko dvorište, a glavno mjesto gdje su se sva djeca družila, bilo je veliko odlagalište smeća u sredini, s kantama za smeće i raznim stvarima koje se obično nalaze ondje. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina smo jako puno vremena provodili ondje. Nismo imali ništa zanimljivije raditi nego tražiti razne zgodne stvari u smeću. Proveo sam neko vrijeme u New Yorku, gdje je smeće na ulici nevjerojatna stvar. U njemu možete pronaći sve moguće. Sve što smo imali u našem stanu, našao sam odbačeno na cesti: sav namještaj, čak i televizor, stari videorekorder, sve. To je jedna od stvari koju sam htio prikazati u instalaciji: ako gledate, možete pronaći brojna iznenađenja. Nikada ne znate što se sve može pronaći u kanti za smeće...

 

ORIS: Danas živite u stambenom naselju koje je tridesetih go­dina izgrađeno za sovjetske časnike.

 

Alexander Brodsky: Zgrada je podignuta 1936. godine po visokim stan­dardima. Bila je sagrađena za generale. Danas je to stara zgrada i uvijek se plašim da će je srušiti, ali na svu sreću to se još nije dogodilo. Živim tamo jer je moj otac imao atelijer u potkrovlju. Izgradio ga je 1959. godine tako da mi je to mjesto oduvijek bilo najvažnije, i ja tu živim sa svojom obitelji.

 

Zgrada više ne pripada u visoki standard, ali je predivna jer je toliko tiha i neobična. Ne mogu živjeti na nekom drugom mjestu. Osobito volim zvuk kiše na krovu. To je nešto što je zaista važno za mene.

 

ORIS: Kako to da imate ured u tako posebnom prostoru kao što je muzej arhitekture?

 

Alexander Brodsky: To se dogodilo jer je upravitelj muzeja David Sarkissyan došao na tu ideju. Deset je godina bio upravitelj muzeja. Postali smo dobri prijatelji. On je stvarno vrlo bistra i divna osoba. Jednom je rekao da želi uspostaviti novu instituciju, onu ‘rezidentnog arhitekta’. Pokazao mi je sobicu punu smeća i bez grijanja koja godinama nije korištena. Imala je samo dva prozora, ali meni se svidjela, bio sam sretan. Rekao mi je: ‘Ako malo urediš sobu i očistiš je, možeš biti prvi gost’. I dan danas smo ondje. Imali smo sreću.

 

ORIS: Maloprije ste naveli Fellinijeve filmove kao jedan od izvora vašeg nadahnuća, ali mi smo nekako više mislili na Tarkovskog.

 

Alexander Brodsky: Jako volim Tarkovskog, posebice neke od njegovih filmova, on je totalni genij, ali Fellini je na neki način više dio mene nego Tarkovski.

 

ORIS: Sjećate li se scene iz njegovog filma Andrej Rubljev gdje kiša pada na dječaka koji plače jer je upravo izradio predivno zvono, a da prije toga uopće nije znao kako se zvona izrađuju?

 

Alexander Brodsky: To je stvarno genijalan film, svaki njegov trenutak, a ta scena mi je najdraža.

 

ORIS: Ta je scena o kreaciji.

 

Alexander Brodsky: Da, riječ je o putu kojim idete nekuda, a da ne znate kamo.

 

ORIS: Da, ali na koncu ipak tamo i stignete.

 

Alexander Brodsky: Da, te se scene često puta sjetim kada počnem raditi na nečemu, kada se pretvaram da znam kamo idem, a zapravo nemam pojma, jednostavno se nečemu nadam. Snažan je to osjećaj.

 

ORIS: Možda više volite Fellinija zbog brojnih detalja iz svakodnevnog života koji na koncu vode u Comediu dell’arte.

 

Alexander Brodsky: Da, ali tu je toliko drugih stvari koje volim. Mislim da je moj omiljeni redatelj Pasolini. Smatram da je on najjači od jakih, njegovi su filmovi doista nevjerojatni.

 

ORIS: Jedan je američki arhitektonski kritičar usporedio vaš rad s radom švicarskih arhitekata Petera Zumthora ili Petera Märklija. Slažete li se s time?

 

Alexander Brodsky: Oni su mi među omiljenim arhitektima, izuzetno ih cijenim. Vje­rojatno ih na neki način pokušavam slijediti, ali ne mislim da imamo nečega zajedničkog. Oni su zaista sjajni. Nažalost, nisam još nijednu Zumthorovu zgradu vidio uživo nego sa­mo na fotografijama. Ali vidio sam sjajni, genijalni muzej La Congiunta Petera Märklija, betonski muzej za skulpture. Boravio sam sa suprugom nekoliko dana u Švicarskoj i nismo imali puno vremena da sve obiđemo, tako da je ta zgrada u malom selu Giornico jedna od malobrojnih suvremenih zgrada koje smo vidjeli. I bila je apsolutno nezaboravna, bilo je to nešto jako bitno za mene. Znao sam otprije da je zgrada lijepa, ali uživo mi je bila još i ljepša, što je rijetkost. Nakon što vidim nešto u časopisu, obično se razočaram kada to vidim u stvarnom životu, ali ta je građevina bila nevjerojatna.

 

ORIS: Možda je taj odnos uzrokovan činjenicom da su vam bitne elementarne stvari kao što su zvuk i miris?

 

Alexander Brodsky: Možda, ne znam. Smatram da sam u neku ruku sljedbenik tih arhitekata, njihovi me radovi doista na­dahnjuju.

 

ORIS: Ne znam ima li vaš rad veze sa Zumthorom i Märk­lijem, ali smatram da je po razmišljanju bliži Märkliju nego Zumthoru. Poznajem Märklija jako dobro i smatram da u nekim slučajevima i on pokušava spojiti stvari koje ne idu doista zajedno. Nije to kolaž, to je više brikolaž, spajanje stvari koje zapravo ne pristaju jedna uz drugu, ali daju no­vo značenje situaciji ili prostoru. Što je utjecalo na vas osim Fellinijevih filmova i švicarskih arhitekata? Zanimljivo je da su svakodnevni predmeti značajni za vaš rad, bilo da stvarate brikolaž ili ih koristite za prijenos svojih ideja. Vaša spo­sobnost da asimilirate tradicionalne elemente, neke verna­kularne elemente i materijale, pa čak i tehnike gradnje je i arhitektonska i umjetnička. U čemu pronalazite poticaje za svoj rad?

 

Alexander Brodsky: Posvuda, to doista može biti sve, i ne možete predvidjeti što će vas odjednom nadahnuti. Puno je stvari u svakodnevnom životu koje mogu iznenada pokazati neku svoju čudnu stranu. Možete pogledati kroz neka vrata i iznenada vidjeti nešto čudno. Mnogo je neobičnih stvari u Moskvi i oko nje, poput onoga čudnog, ‘ručno rađenog’ naselja koje sam prikazao nekoliko puta. Izradio sam niz slajdova toga ‘ručno rađenog’ sela načinjenog od otpadaka. Bio je to za mene veliki izvor nadahnuća, i još uvijek jest. Obiđem ga svakog ljeta ili jeseni i napravim nekoliko novih fotografija. Selo se nalazi nedaleko moje dače, nekih pedesetak kilometara od Moskve. To je nevjerojatno mjesto, mali mrtvi gradić podignut šezdesetih godina, gdje uvijek podignu nešto novo kad nešto drugo nestane. Uvijek je iste veličine, samo mu se unutrašnjost neprestano mijenja.

 

ORIS: U svojem ste predavanju govorili o lokaciji gdje su podigli to ‘ručno rađeno’ selo te da su morali napustiti svoje kuće i otići u nove stanove, no onda su se vratili.

 

Alexander Brodsky: Morali su živjeti u betonskim petokatnicama, ali su trebali i vezu sa zemljom, s tlom, tako da su na komadu zemljišta ilegalno uredili mali vrt s nekoliko životinja, samo da nastave sa životom na kakav su navikli. To je vrlo snažna i tužna tema, jer je to malo selo bilo jedini način da se vrate u njima normalni život. Vrt se nalazi s druge strane ceste. Odu tamo nedjeljom, naprave nešto, sakriju nešto u tim malim zgradama. Meni je to vrlo bitno mjesto.

 

ORIS: Je li suvremena ruska književnost na bilo koji način važna za vas, kao primjerice knjiga Moskva–Petuški Venedikta Jerofejeva?

 

Alexander Brodsky: Nije riječ o suvremenoj knjizi jer je napisana sedamdesetih godina, ali to je klasična sovjetska underground književnost, genijalno djelo. Čuvena knjiga. Radi se o čovjeku koji živi izvan Moskve i dugi niz godina želi posjetiti grad, ali se svaki put toliko jako napije u vlaku da nikada tamo ne dospije. A tu su i priče o tome kako je pokušavao stići do središta Moskve, ali mu to nikako nije uspijevalo. Jako, jako dobra knjiga. Što se tiče suvremene ruske književnosti, ne poznam je dovoljno dobro. Ne čitam baš nove knjige. Znam da ima nekoliko vrlo dobrih suvremenih pisaca kao što je Sorokin, a i vrlo dobrih suvremenih pjesnika kao što su Gandlevski, Kibirov, Rubinshtein, koji su moji dobri prijatelji.

 

ORIS: Uvijek ste se trudili izbjeći kompletno planiranje tako da možete mijenjati stvari tijekom gradnje.

 

Alexander Brodsky: Ne. Morate napraviti normalan projekt, radne crteže, tehničke crteže, takav je zakon. Bez toga ne možete započeti gradnju. Ja osobno volim mijenjati stvari tijekom gradnje, što ponekad zna biti grozno.

 

ORIS: I Zumthor to radi. Kaže da ako ne može spavati po noći, prođe u mislima kroz čitavu kuću i onda otkrije pogrešku.

 

Alexander Brodsky: Uvijek idete natrag i naprijed po zgradi i mislite: ‘O ne, ovo je pogreška’. To je najbolnija stvar. Vidite pogrešku, a na gradilištu vam kažu da zaboravite, da nema načina da se ona ispravi, da ste trebali razmišljati o tome od samog početka. Onda ja kumim i molim ‘da nam je ondje baš potreban mali prozor’. Obično pronađem načina kako da to izvedem, jer sam vrlo brzo shvatio da je jako bitno da objasnim radnicima i graditeljima zašto to želimo. Arhitekti su obično vrlo važne osobe, stoga ako žele da se nešto napravi, onda kažu: ‘to morate učiniti’ ili ‘ja sam arhitekt, a ti si radnik’, to na gradilištu mrze. Ja im pokušavam objasniti to pažljivo, kao: ‘Prijatelju, gledaj, sjena pada ovako, ali ako ovdje napravimo mali otvor, moći će se vidjeti ovo drvo’, tako nešto. Tada oni kažu: ‘Da, nema problema. Malo je suludo, ali učinit ćemo to.’ Puno sam se puta poslužio tom tehnikom. Jednostavno morate to objasniti i nadgledati ono što rade. To je daleko jednostavnije.

 

ORIS: Oris je prije nekoliko godina priredio izložbu crteža rukom, stoga smo prikupili crteže brojnih arhitekata, hrvats­kih i stranih. Izložba je postavljena nekoliko puta, pa i u Beču, kako bi se naglasila važnost crteža rukom koji nestaje. Vi to radite već dugo vremena i to vam je još uvijek važno.

 

Alexander Brodsky: Crtež je početna točka svakog projekta. Ne radim na računalu, radim crteže na papiru. Drugi mi rade normalne 3D prikaze ako ih klijent treba. 3D prikaz je ponekad blizak mojim crtežima, ponekad nije.

 

ORIS: Razgovarali smo o vašim privatnim i umjetničkim narudžbama, smatrate li da bi se vaš posebni jezik umjetnosti i arhitekture mogao primijeniti na javne projekte, velike projekte ili druge zemlje?

 

Alexander Brodsky: Iskreno da vam kažem, ne znam. Nadam se da ako jednom dobijem narudžbu da izgradim nešto veće od male privatne kuće da ću to dobro učiniti, ali to ne možete znati dok ne probate. Prije nekoliko sam godina sudjelovao u natječaju za jedan veliki muzej u Rusiji. Član žirija bio je Peter Zumthor. Netko mi je rekao da je ovako prokomentirao projekt mog ureda: ‘Odmah se vidi da ovaj nikada nije gradio velike zgrade’. I imao je pravo.